TKO SE BOJI VIRGINIJE WOOLF
- Processing costs fee per ticket is 0.95 EUR. Tax is included.
- Responsible organizer and seller
Festival Opatija- Zert bb, 51410 Opatija
- +385(0)51 27 13 77
- [email protected]
- www.festivalopatija.hr
Noć kazališta 2020.
Edward Albee:
TKO SE BOJI VIRGINIJE WOOLF
Kazalište Ulysses, Zagreb
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština / Redateljica: Lenka Udovički / Kostimografkinja: Bjanka Adžić Ursulov
Scenograf: Stefano Katunar / Koreograf: Matija Ferlin / Autori glazbe: Davor Rocco i Nigel Osborne / Oblikovatelj svjetla: Andrej Hajdinjak / Igraju: Rade Šerbedžija, Katarina Bistrović Darvaš , Milan Marić/Martin Grđan , Romina Tonković/Nika Ivančić / Koprodukcija: Kazalište Ulysses i Beogradsko dramsko pozorište
Tko se boji Virginije Woolf, komad koji već pola stoljeća s lakoćom osvaja kazališnu i filmsku publiku, ogleda se u humornim elementima crne, mračne, divlje komedije, ali s elementima i melodrame, tragedije, slapsticka pa i satire te teatarski proziva i poziva na propitivanje društvenih konvencija na originalan i snažan način koji ovu dramu svrstava u antologijska ostvarenja svjetske dramske literature.
Strast upisana u redove i između redaka mučnih, ali duhovitih dijaloga protagonista Virginije Woolf s jednakom svježinom, svojstvenom djelima koja nadilaze kulturološke razlike, osvaja emocije publike da bi se potom njima superiorno poigrala.
Njihova okrutna i divlja bračna borba kojoj svjedočimo izrasta iz tradicije Strindberga i kasnije O Neila, ali nisu zanemarivi ni odjeci teatra apsurda.
Naime, Martha i George, sredovječni bračni par u sitne sate, po završetku fakultetske zabave ugošćuju mladi bračni par, Nicka i Honey. U toj se noći raskrinkava lažna idila učmalog malograđanskog života na provincijskom sveučilištu. Odabir tako nekonvencionalnog vremena za konvencionalna druženja otvara dramski prostor nizanju scena koje nam dopuštaju da zavirimo iza kulisa socijalno prihvaćenog kodeksa ponašanja.
Noć u kojoj se pod izlikom suviška alkohola ruše ograde društvenih pravila, onih koje malograđanskom sigurnošću jamče takozvani uspjeh, nemilosrdno se propituje naličje ove naše kulture i civilizacije. Kao i nama, i ovim je likovima lakše egzistirati pod krinkom normalnog života nego skinuti maske i riskirati nepovratni gubitak vlastitih oslonaca u toliko potrebnim životnim iluzijama. A one te noći, vjerojatno tek do slijedećeg jutra, padaju. Ali iskrenost ne donosi katarzu, već otvara prostor boli i patnje.
To se dade sažeti u jednu rečenicu pisca koji je rekao: “Tko se boji Virginie Woolf?” znači “Tko se boji vuka još?” znači “Tko se boji života bez lažnih iluzija?”
Suvremenost ove predstave ogleda se i u tome što bez straha i vrlo nedvosmisleno najavljuje prodornu, agresivnu, na sve spremnu “novu” generaciju koja promovira zamisao da je uspjeh mjerljiv isključivo kriterijima koje sa sobom donosi liberalni kapitalizam.
Ipak, “Virginia Woolf” pruža nam mogućnost individualnoga bijega od društvenih konvencija, sugerirajući nam da se još uvijek možemo zalagati za mogućnost izbora; za pravo na vlastitu zbunjenost i šutnju unutar civilizacije koja inzistira na komunikaciji buke; ohrabruje nas u pravu na postavljanje pitanja u svijetu koji takva pitanja izvrgava ruglu; u pravu na romantizam i melodramu u svijetu koji se srami emocija.